Duh isplazio jezik

Samo je jedan od mnogobrojnih naslova švedskih narodnih priča. Kao i većina manje i više nadobudnih zaljubljenika u knjige, ove sam se subote našla u općem kaosu zagrebačkog međunarodnog velesajma knjiga - "Interliberu". Držimo se dakako originalnog naziva, iako osobno preferiram " Liberinter", čisto radi vlastitog, sebičnog filološkog zadovoljstva. Kako rekoh, na moju veliku žalost kulturni je događaj poprimio blage naznake "bibliomahije". Trenutak, koji izvlači najsakriveniji dio ljudske kuluture na površinu te je istovremeno pretvara u njezinu suprotnost. Javna manifestacija i borba za život i smrt. Posljednja prilika za dodire s pisanom umjetnošću koja se ne propušta. Sve bi to bilo u redu, kad bi ljudi imali malo više strpljenja i vremena. Možda sam dijelom sama kriva za to što sam izabrala pravi trenutak, te se tamo pojavila u subotu, kad većina njih odvoji najviše vremena za slična događanja, koja se u tom slučaju ponekad pretvaraju u prave male obiteljske izlete koji ni u kom slučaju ne prolaze bez sendviča, hotdoga, dječjih balona i sličnih dodataka, bez kojih ne prolazi ništa. Obilazak štandova pretvara se u neke vrste obavezu. Onaj, tko se na sajmu ne pojavi, pokazuje određenu mjeru nekulture i nezainteresiranosti za knjige za razliku od šarolike mase kojoj je, vjerujem čitanje jedna od omiljenih aktivnosti. Gluposti. S jedne strane mi je drago vidjeti toliki broj zainteresiranih i iz nekog razloga motiviranih pojedinaca. A sa druge se upitam koliko ima takvih koji bi se za to vrijeme radije nalazili na nekom drugom mjestu. Veselila sam se tom danu iz razloga što mi razgledavanje, nagledavanje i u najboljem slučaju kupovanje knjiga predstavlja poseban užitak. Ali, došlo je i ono tipično razočaranje koje obično nastupa kad se nečemu pretjerano radujemo. Zanemarujući činjenicu da me velike gomile ljudi izluđuju, ovaj sam se put prilično namučila. Na svakom koraku spriječila me poneka nestrpljiva i živčana persona koja kao da se tamo zatekla spletom nesretnih okolnosti. Guranje, rušenje, svađanje, probijanje i psovanje najčešće su pojave na koje sam naletjela. Ekvivalent jutarnje borbe za ulazak u vlak koji iz ljudi izvlaći najgrublje, sebične i time ujedno najljudskije reakcije. U svemu tome se ne snalazim. Nakon trosatnog obilaska neslavno sam kapitulirala. Sveusvemu, zadovoljna sam svojim ulovom. "Per angusta ad augusta". Izvukla sam najbolje iz situacije, kako to često činim i postala ponosna vlasnica Apolodorove Grčke mitologije, 10 starih brojeva Nove akropole ( zamalo pa zvuči kao oksimoron), irskih, švedskih, ruskih i židovskih priča te Zapisa iz podzemlja od Dostojevskog.

Nakon napornog tjedna i bolesti koja me zatekla, priuštila sam si odmor u pravom smislu riječi i radila ono što me najviše veseli - latinski, čitanje i pisanje ( u pravom smislu riječi, ovo elektronsko izražavanje ponekad je praktično, ali i dalje ostanem vjerna svojim "zastarjelim"metodama). Iz nekog sam nepoznatog razloga navalila najprije na švedske bajke. Suočena s teškom odlukom koje knjige ću se primiti prije, na kraju je izgleda
ipak proradila moja sklonost ka sjeveru, Skandinaviji, starom nordijskom svijetu i šarmantnim, dugokosim Vikinzima s pletenicama ( jedan takav mi se uostalom smiješi i s naslovnice). Prvi dojam sam stekla čim sam otvorila knjigu, naime sve su priče izneneđujuće kratke. Sve stanu na jednu, a nemalo njih i na manje od pola stranice. Šveđanima bih pripisala duge bajke za duge, zimske noći. Predrasuda na djelu! Sad im se divim još i više. Puno je teže napisati kratku priču. Dobru kratku priču, sa smislenim uvodom, zanimljivim raspletom i manje ili više poučnim raspletom. Obuhvatiti sve to na samo pola stranice, pravo je umijeće. No, kad sam pročitala prvu, ostala sam pomalo zatečena i zbunjena. Budući da je je toliko kratka, iskoristit ću priliku i "ispričati je"...

Kako je kralj prao čarape

Kad je Karlo XII bio u ratu, njegovi su oficiri uvijek imali mnogo muke s pranjem svojih čarapa kako ne bi mirisale po znoju. Ali, Karlo XII nikad nije prao čarape, njemu se to činilo nepotrebnim. Kad bi postale isuviše masne od znoja i gadne, skinuo bi ih, ižmikao rukama i opet obuo.

I to je to. Sasvim dovoljno da me zaintrigira. Sklonu ka smiješnome, štoviše apsurdnome, oborilo me s nogu. Slika u mojoj glavi je zaživjela, nekim slučajem su i čarape postale zelene. Iako smo suoćeni s bajkom koja nema veze s onima, na kakve smo navikli iz djetinstva, toliko je posebna i zanimljiva da nas tjera da čitamo dalje. Iznenađenje raste. U usporedbi s ovom prvom, nalećemo na poneke koje ponekad nemaju konkretan smisao ( bar ne takav koji bi bio svima dohvatljiv na sličan način), red, antičku organiziranost, tj. jasan uvod, zaplet i kraj, pojavljuju se neobične gramatičke konstrukcije i stilski izrazi i - izdvaja se četvrtak, dok smo mi navikli na vremensku neodređenost. Knjiga je sveusvemu luda u najpozitivnijem mogućem smislu. Ne podsjeća me ni na što što sam pročitala rani. Nerijetko je bezgranično smiješno upravo zbog prividnog nesmisla. Ideje su u neku ruku u osnovi vrlo jednostavne, reklo bi se primitivnije naravi, ali ipak izražavaju moć mašte švedskih pisaca. No, kolikogod se razlikovale od tipičnih bajki, zadržavaju onu divnu slobodu. U tom svijetu ništa nije nemoguće. Fantastična bića nisu nimalo čudnija od običnih , nama ponekad dosadnih svakodnevnih ljudi i životinja. I prirode. Fabula ne poznaje granica, a sa svojom fragmentarnošću povremeno podsjeća i na suvremenu književnost. Dakako, pronalazimo i tipične narodne mudrosti koje su nam svima manje više poznate. Izopačene i nepredvidive. Tko bi mogao ostati ravnodušan kad je riječ o spiritusu, zamotanom u pamuk koji živi u torbi te iz nje izlazi i u nju ulazi kroz rupu? Tomtu u svim mogučim akcijama? Trolovima? Koturzmijama? Sličnim ludorijama? Ja definitivno ne. Možda jedan od dokaza koji idu u prilog tome da dijete u meni postaje godinama sve jače. I to je dobro. Stvar je u mašti. Ona može apsolutno sve.