Obožavam secirati knjige i bilježiti pojedine dijelove teksta koji mi se posebno sviđaju. Ima nečeg uzvišenog u otkrivanju vlastitih opaski, izrečenih iz ustiju nekog drugog. Koliko je taj doživljaj poseban, toliko je neoriginalna čista kopija, ali ponekad se isplati imitirati. Netko drugi sudi o nama, s više stila. Pod utjecajem Murakamija i nesmirenih misli u proteklih nekoliko dana, navodim:
Uklonite sve što je besmisleno iz nesavršenog života, pa će on izgubiti čak i svoje nesavršenstvo. Verzija moje vlasite varijante sentencije "Maxima virtus vitae est quod imperfecta semper est."
Osoba, koja se lako zaboravlja. Da stupi samo korak unatrag, stopila bi se sa zidom.
Takvih ima i previše. Možda je i to svojevrsna prednost.
Pridržavala se iznimno strogih pravila kad je riječ o hrani. Kao kakav Spartanac utaboren u planinskoj tvrđavi.
Na vlastitu nesreću, i o takvim sam slučajevima prečesto imala priliku slušati.
Nešto kao Božić, ljetni praznici i tek rođeni mali psić u jednom.
I neodoljivo može zvučati presuhoparno.
Još u mladosti počeo sam vuči nevidljivu granicu između sebe i drugih ljudi. S kim god imao posla, zadržavao sam stanovit odmak i budno pazio da mi se druga osoba odviše ne približi. Kod mene nije prolazilo što mi drugi govore. Jedina su mi strast bile knjige i glazba. Kao što vjerojatno pogađate, živio sam samotničkim životim.
Zamjena muškog roda u ženski, i to je to.
Puškinov citat:
On nema želje da se mota
po prašini kronološkoj
da povijest uči sloj po sloj
Možda najbolji opis vlastite nesposobnosti učenja povijesti.
Znala je točno koliko daleko treba ići i kad stati - i u krevetu i izvan njega.
E, pa...Aurea mediocritas.
Dva hipija, koja su sjedila na palubi kraj svojih teških ruksaka, obojica mršavih nogu i kisela izraza.
Podsjeća me na moje još mlađe dane ( izuzev onih nogu).
Broj stanovnika kretao se od 3-6 tisuća, ovisi o godišnjem dobu.
Nunc est ridendum!
Koliko god bili s nekim bliski, nije lako dan za danom provoditi u društvu iste osobe.
Istina nad istinama, premda nisam mizantrop.
U jednom si času optimističan, a već u sljedećem bolno svjestan razdorne činjenice da će sve otići kvragu. I na kraju uvijek ode...
O ovome bi se dalo razmisliti. Lijepo rečeno, ali obično se i vrati ( "od vraga"). Na neki način.
U snovima nema potrebe za razlikom među stvarima. Uopće je nema. Granice ne postoje. Zato se u snovima rijetko događaju sudari. A ako se i dogode, ne bole. Zbilja je drukčija. Zbilja boli.
Dovoljan razlog zašto nije ugodno uvijek biti baš sasvim budan.
Nisu velike stvari koje su smislili drugi, nego sitnice do kojih si došao sam.
Jesu, velike su, ali su one druge još veće. Istovremeno se zapitam nad Sokratovim "znam da ništa ne znam".
Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje i čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek.
Ah.
Ovo je za prvu silu. Morala sam to zapisati i sad mogu zaspati čistog uma i mirne duše. Do sutra ujutro.
petek, 28. december 2007
petek, 14. december 2007
Čudno je to
Stojeći u redu u Konzumu navečer oko sedam sati s frendicom smo pričale gluposti. Točnije, razgovale smo kao i obično i izluđivale ljude oko sebe. Prešlo mi je u krv i više se ne obazirem na oštre poglede koji dopiru iz blizine. Na kraju uvijek ispadne da sam luda i apstraktna. Znam da moja mašta nema granica i stvari često doživljavam drukčije nego ostali. Drsko vjerujem da mi je upravo zbog toga u životu zabavno. Ako vrijedi ono "tko se puno smije, dugo živi" uskoro ću postati besmrtna. Svjesna sam da često zbunjujem svoje sugovornike, ali s vremenom se priviknu i na to. Na moje opće veselje postoji osoba s kojom mogu raspravljati o apslotno svemu na najnormalnije i najbizarnije moguće načine ( općenito primjećujem oskudicu takvih ljudi). Moja drskost seže tako daleko da se usuđujem tvrditi da me poneki ljudski razgovori zamaraju i da bježim od njih glavom bez obzira. Tako jednolično, tako dosadno, izrečeno po stoti put na isti način... Upravo zato trenutno oplakujem( izraz mi se sviđa) gubitak svog mp3 playera koji me često izvukao iz neprilika. Stojati u vlaku i slušati tuđe razgovore može biti ponekad vrlo zabavno..a također može dovesti do situacije u kojoj se zapitam gdje su mi slušalice. Kako bi Gospodinov rekao, ponakad smo intimniji s nekim ljudima više nego li su oni sa svojim bliskima. saznajemo detalje iz njihovih života koje imaju iz nepoznatog razloga potrebu podijeliti s većinom. Takav je život, svi to činimo na svoj način. I tako, još uvijek stojeći u redu ( a nije bio pretjerano dugačak), vjerojatno sam ostavila dojam neuračunljive, nezrele i glupe osobe (možda to i jesam...bilo bi zanimljivo znati). Zaključak sam izvukla iz onog tipičnog pogleda starije gosođe ispred sebe ( da ne kažem matrone, a eto, rekla sam) i njezinog prevrtanja očima. Istina, prilično smo se uživjele u dijalog. Smisao je naravno postojao, ali je bio poznat samo nama. Znam nešto o sebi što ta žena ne zna i zbog čega joj je uskraćena mogućnost objektivnog zaključivanja. Ljudi to često zaboravljaju. I tako smo je uspjele ubiti u pojam. Ima u tome neka vrsta naslade koja je poznata samo meni, kao što se " v norosti skriva posebna vrsta užitka, ki je znana samo norcu". Vjerujem da nitko ne može ispravno suditi o bugarskoj prozi koja stoji u redu u dućanu i iz nekog nepoznatog razloga predstavlja 'probrum publicum'. Ne želim odati tajnu, niti ću to pokušati izvesti na neki krajnje suptilan način. Činjenica je da smo svojim inspirativnim zaključkom spriječile dosadu. To je izrazito korisna zanimacija. Problem je u tome što se u tom začaranom, bajkovitom svijetu često nalazimo sami. To može biti i korisno ( vjerujte, samoća je ponekad itekako korisna), a i zamorno. Nije uvijek lako imati bujnu maštu, ako je nemaš s kim podijeliti. Bilo kako bilo, ( Dostojevski opet ne djelu!) pakosno zavidim normalnom čovjeku, ali u uvjetima u kakvim ga vidim, ne želim biti na njegovom mjestu. Možda je to posljedica mog skromnog egoizma, ali draga mi je kao takva. U zadnje vrijeme lijepo se razvija. Mašta naime. Ha. Danas sam se naime našla u dilemi. Da li sam ja više ćelava ili više pjevačica? Kad sam već kod Ionesca ( kod njega, jelte), čovjeka kojeg neizmjerno cijenim upravo zbog svog teatra apsurda, podsjetit ću se na to ( i veselo se naceriti) da nisam nosorog. Imam i rogove i nos, ali to očito nije dovoljno. I tako razmišljajući, potaknuta jučerašnjim nastupom svoje prijateljice i njezinim fenomenalnim pjevanjem, glasom i sve što uz to ide, zaključih kako sam vjerojatno više ćalava. To je zanimljivo saznanje budući da nije ono što bi ljudi na prvi pogled zaključili o meni. Ali, bez obzira na to koliko sam čupava, da, imam veće predispozicije. Volim ja kosu, ali nikad neću naučiti pjevati. Baš šteta... Zapravo je to jedan od primjera kako si kratim vrijeme na fakultetu, ako ne čitam ili se bavim latinskim ili naravno sjedim na kavi....i pričam gluposti, razumije se. Začarani krug. Zanimljivo bi bilo promatrati koliko je jedno povezano z drugim, jer naime sve od toga neizmjerno volim. Možda mi zato nikad nije dosadno. Sve dok znam da su mi na raspolaganju knjige koje će ostati nepročitane, latinski, kojeg nikad neću do kraja naučiti ( kao i sve ostalo i on se ne može savladati u potpunosti...i u tome čar) i hrpa gluposti koje ću izjaviti ( i gomila drugih stvari koje ne bi imalo smisla nabrajati....ali kao i svaki normalni smrtnik, i ja imam svoje prioritete, bez kojih, eto ne bi otišla na pusti otok), isplati se biti pomalo frik. Pomalo čudan. Ne znam točno što govorim, tako sam često čula od drugih. Drago mi je što u zadnje vrijeme sve više njih koristi taj izraz u pozitivnom smislu. Iako mi nikad nije pretjerano stalo do mišljenja nekih ljudi, ugodno je znati da si shvaćen, a ne prihvaćen ( u najidealnijem slučaju). Drago mi je kad netko nalazi inspiraciju u spilji kao svaki pravi pastir i ne srami se samog sebe nazvati dikobrazom. Imam ja puno od djeteta, s tom razlikom da sam nešto odgovornija i zrelija. Valjda. I tako kažu. Neki. I Ovidije i Mozart ( a oba neizmjerno cijenim) bili su, bar po pričanju, infantilni ( inače zazirem od nekih površnih zaključaka, ali ništa mi ne daje naslutiti da je to jedan od takvih). Pitam se da li to umanjuje njihovu vrijednost. Ne bi se htjela uspoređivati s njima ( bilo bi to prilično drsko i glupo), ali činjenica je da luckastost može itekako bogato uroditi. A sad, kad sam već kod djece, napomenut ću nešto, što me potaklo na razmišljanje. Situacija nije bila nimalo posebna, ali malo me ražalostila. Roditelji ponekad znaju ubiti dijete u djetetu. Sjedeći da stanici i čekajući vlak, dosađivala bi se da nisam načula razgovor između majke i njezinog, po mojoj presudi sedmogodišnjeg sina ( inače mi slične procjene baš i ne leže, dakle, sigurno je imao koju godinu više ili manje). Mali joj je pokazivao nekakve šarene figurice i kako to već biva, strašno zaintresirano pričao o tome kako je jednu od njih teže dobiti nego drugu, a onu pak treću najteže. Bio je tako iskreno u svom filmu da me zaintrigirao puno više nego li često jednolični i naporni razgovori mojih vršnjaka. Ali, ono što mi je još i više privuklo pažnju, bila je reakcija one starije osobe, njegove majke. Sjedila je potpuno indiferentno, možda ga je i slušala, ali ga očito nije baš shvatila. Djelovala je nekako hladno. Nešto me vuklo da se uključim u monolog i ravezem priču. Figurice su izgledale slatko, i vjerujem da bi se mogla izmisliti dobra priča. Ali, ništa od toga. Sve što je izašlo iz nje, bilo je monotono "aha" - ali, iskreno mislim da je isto tako mogla i šutjeti. Možda sam u krivu, ali prilično sam sigurna da je nemaštovita. Pitanje, što će jednog dana postati od tog djeteta. Možda također ozbiljni otac. Zanimljivo, sad je manje - više razigran klinac s dječjom maštom koja ne poznaje granice. Kao sva djeca. Blago njima. U poziciji u kojoj se nalazim, mogu reći blago meni ( iako to zvuči prilično smiješno...još bolje) jer ih shvaćam. Možda su za to krivi moji roditelji. Tko bi znao, ali po tome kako se ponašaju danas ( naravno, u najpozitivnijem mogućem smislu), moglo bi se zaključiti puno toga što ide u prilog toj tvrdnji. Uh, koji je to utjecaj. Čak i najvećim buntovnicima nikad ne uspije zatajiti svoje korijene, iako toga nisu nimalo svjesni. I tako se sjetih svog prezira prema rimskim gladijatorskim igrama. Možda to proizlazi iz činjenice da mi teta cijeli život nabija na nos kako im to jedino zamjera....Grci su uostalom njezin pojam upravo zato što te prljave igre nisu poznavali. Možda i zato što su "Rimljani ionako sve preuzeli od Grka". Bez obzira na to što uvijek bezuvjetno zagovaramo ono što najviše volimo iz tog ili onog razloga, smatram da nije tako jednostavno doći, preuzeti i imati. To zvuči odviše banalno. Kao ono: To se dogodilo tad i tad. Dogodilo se. I to podrazumijeva neku svima sličnu percepciju koja je, izrečena na taj način, doista neizbježna. Nameće se sama od sebe. Slava Rimljanima, najvećim eklekticima ikad! A možda je vezano i uz maminu "prijetnju" da će me "baciti lavovima i tigrovima" dok sam bila beba. U svakom slučaju, svaka im čast, uspjeli su u mene usaditi strahopoštovanje prema amfitetaru. Divim se arhitekturi ( što potvrđuje i činjenica da za rođendan želim rimsku arenu uz razne druge zanimljive detalje....Playmobil ima novu kolekciju i iskreno me oborio s nogu), ali ne sviđa mi se ono što su kasnije tamo izvodili. Ne sviđa mi se ni to što danas postoje mjesta gdje se slušaju narodnjaci, i jebi ga. I tako po svemu sudeći, za moje ponašanje i izražavanje ima povoda. Naravno da ima. Istovremano je reći da je netko lud, isto kao i reći da vlasnik psa mora biti ozbiljan. Ja sam istovremeno sve skupa, neovisno o tome koliko su te formulacije krive i površne. I luda, i vlasnik psa, i ozbiljna. Ljudi u glavnom ne shvaćaju razliku između "ozbiljan" i "odgovoran". Možda i shvaćaju, ako se potrude razmisliti o onome što govore, ili pak naivno smatraju da je to jedno te isto. A nekima je sve jasno. Takve volim najviše.
Stojeći u redu u Konzumu navečer oko sedam sati s frendicom smo pričale gluposti. Točnije, razgovale smo kao i obično i izluđivale ljude oko sebe. Prešlo mi je u krv i više se ne obazirem na oštre poglede koji dopiru iz blizine. Na kraju uvijek ispadne da sam luda i apstraktna. Znam da moja mašta nema granica i stvari često doživljavam drukčije nego ostali. Drsko vjerujem da mi je upravo zbog toga u životu zabavno. Ako vrijedi ono "tko se puno smije, dugo živi" uskoro ću postati besmrtna. Svjesna sam da često zbunjujem svoje sugovornike, ali s vremenom se priviknu i na to. Na moje opće veselje postoji osoba s kojom mogu raspravljati o apslotno svemu na najnormalnije i najbizarnije moguće načine ( općenito primjećujem oskudicu takvih ljudi). Moja drskost seže tako daleko da se usuđujem tvrditi da me poneki ljudski razgovori zamaraju i da bježim od njih glavom bez obzira. Tako jednolično, tako dosadno, izrečeno po stoti put na isti način... Upravo zato trenutno oplakujem( izraz mi se sviđa) gubitak svog mp3 playera koji me često izvukao iz neprilika. Stojati u vlaku i slušati tuđe razgovore može biti ponekad vrlo zabavno..a također može dovesti do situacije u kojoj se zapitam gdje su mi slušalice. Kako bi Gospodinov rekao, ponakad smo intimniji s nekim ljudima više nego li su oni sa svojim bliskima. saznajemo detalje iz njihovih života koje imaju iz nepoznatog razloga potrebu podijeliti s većinom. Takav je život, svi to činimo na svoj način. I tako, još uvijek stojeći u redu ( a nije bio pretjerano dugačak), vjerojatno sam ostavila dojam neuračunljive, nezrele i glupe osobe (možda to i jesam...bilo bi zanimljivo znati). Zaključak sam izvukla iz onog tipičnog pogleda starije gosođe ispred sebe ( da ne kažem matrone, a eto, rekla sam) i njezinog prevrtanja očima. Istina, prilično smo se uživjele u dijalog. Smisao je naravno postojao, ali je bio poznat samo nama. Znam nešto o sebi što ta žena ne zna i zbog čega joj je uskraćena mogućnost objektivnog zaključivanja. Ljudi to često zaboravljaju. I tako smo je uspjele ubiti u pojam. Ima u tome neka vrsta naslade koja je poznata samo meni, kao što se " v norosti skriva posebna vrsta užitka, ki je znana samo norcu". Vjerujem da nitko ne može ispravno suditi o bugarskoj prozi koja stoji u redu u dućanu i iz nekog nepoznatog razloga predstavlja 'probrum publicum'. Ne želim odati tajnu, niti ću to pokušati izvesti na neki krajnje suptilan način. Činjenica je da smo svojim inspirativnim zaključkom spriječile dosadu. To je izrazito korisna zanimacija. Problem je u tome što se u tom začaranom, bajkovitom svijetu često nalazimo sami. To može biti i korisno ( vjerujte, samoća je ponekad itekako korisna), a i zamorno. Nije uvijek lako imati bujnu maštu, ako je nemaš s kim podijeliti. Bilo kako bilo, ( Dostojevski opet ne djelu!) pakosno zavidim normalnom čovjeku, ali u uvjetima u kakvim ga vidim, ne želim biti na njegovom mjestu. Možda je to posljedica mog skromnog egoizma, ali draga mi je kao takva. U zadnje vrijeme lijepo se razvija. Mašta naime. Ha. Danas sam se naime našla u dilemi. Da li sam ja više ćelava ili više pjevačica? Kad sam već kod Ionesca ( kod njega, jelte), čovjeka kojeg neizmjerno cijenim upravo zbog svog teatra apsurda, podsjetit ću se na to ( i veselo se naceriti) da nisam nosorog. Imam i rogove i nos, ali to očito nije dovoljno. I tako razmišljajući, potaknuta jučerašnjim nastupom svoje prijateljice i njezinim fenomenalnim pjevanjem, glasom i sve što uz to ide, zaključih kako sam vjerojatno više ćalava. To je zanimljivo saznanje budući da nije ono što bi ljudi na prvi pogled zaključili o meni. Ali, bez obzira na to koliko sam čupava, da, imam veće predispozicije. Volim ja kosu, ali nikad neću naučiti pjevati. Baš šteta... Zapravo je to jedan od primjera kako si kratim vrijeme na fakultetu, ako ne čitam ili se bavim latinskim ili naravno sjedim na kavi....i pričam gluposti, razumije se. Začarani krug. Zanimljivo bi bilo promatrati koliko je jedno povezano z drugim, jer naime sve od toga neizmjerno volim. Možda mi zato nikad nije dosadno. Sve dok znam da su mi na raspolaganju knjige koje će ostati nepročitane, latinski, kojeg nikad neću do kraja naučiti ( kao i sve ostalo i on se ne može savladati u potpunosti...i u tome čar) i hrpa gluposti koje ću izjaviti ( i gomila drugih stvari koje ne bi imalo smisla nabrajati....ali kao i svaki normalni smrtnik, i ja imam svoje prioritete, bez kojih, eto ne bi otišla na pusti otok), isplati se biti pomalo frik. Pomalo čudan. Ne znam točno što govorim, tako sam često čula od drugih. Drago mi je što u zadnje vrijeme sve više njih koristi taj izraz u pozitivnom smislu. Iako mi nikad nije pretjerano stalo do mišljenja nekih ljudi, ugodno je znati da si shvaćen, a ne prihvaćen ( u najidealnijem slučaju). Drago mi je kad netko nalazi inspiraciju u spilji kao svaki pravi pastir i ne srami se samog sebe nazvati dikobrazom. Imam ja puno od djeteta, s tom razlikom da sam nešto odgovornija i zrelija. Valjda. I tako kažu. Neki. I Ovidije i Mozart ( a oba neizmjerno cijenim) bili su, bar po pričanju, infantilni ( inače zazirem od nekih površnih zaključaka, ali ništa mi ne daje naslutiti da je to jedan od takvih). Pitam se da li to umanjuje njihovu vrijednost. Ne bi se htjela uspoređivati s njima ( bilo bi to prilično drsko i glupo), ali činjenica je da luckastost može itekako bogato uroditi. A sad, kad sam već kod djece, napomenut ću nešto, što me potaklo na razmišljanje. Situacija nije bila nimalo posebna, ali malo me ražalostila. Roditelji ponekad znaju ubiti dijete u djetetu. Sjedeći da stanici i čekajući vlak, dosađivala bi se da nisam načula razgovor između majke i njezinog, po mojoj presudi sedmogodišnjeg sina ( inače mi slične procjene baš i ne leže, dakle, sigurno je imao koju godinu više ili manje). Mali joj je pokazivao nekakve šarene figurice i kako to već biva, strašno zaintresirano pričao o tome kako je jednu od njih teže dobiti nego drugu, a onu pak treću najteže. Bio je tako iskreno u svom filmu da me zaintrigirao puno više nego li često jednolični i naporni razgovori mojih vršnjaka. Ali, ono što mi je još i više privuklo pažnju, bila je reakcija one starije osobe, njegove majke. Sjedila je potpuno indiferentno, možda ga je i slušala, ali ga očito nije baš shvatila. Djelovala je nekako hladno. Nešto me vuklo da se uključim u monolog i ravezem priču. Figurice su izgledale slatko, i vjerujem da bi se mogla izmisliti dobra priča. Ali, ništa od toga. Sve što je izašlo iz nje, bilo je monotono "aha" - ali, iskreno mislim da je isto tako mogla i šutjeti. Možda sam u krivu, ali prilično sam sigurna da je nemaštovita. Pitanje, što će jednog dana postati od tog djeteta. Možda također ozbiljni otac. Zanimljivo, sad je manje - više razigran klinac s dječjom maštom koja ne poznaje granice. Kao sva djeca. Blago njima. U poziciji u kojoj se nalazim, mogu reći blago meni ( iako to zvuči prilično smiješno...još bolje) jer ih shvaćam. Možda su za to krivi moji roditelji. Tko bi znao, ali po tome kako se ponašaju danas ( naravno, u najpozitivnijem mogućem smislu), moglo bi se zaključiti puno toga što ide u prilog toj tvrdnji. Uh, koji je to utjecaj. Čak i najvećim buntovnicima nikad ne uspije zatajiti svoje korijene, iako toga nisu nimalo svjesni. I tako se sjetih svog prezira prema rimskim gladijatorskim igrama. Možda to proizlazi iz činjenice da mi teta cijeli život nabija na nos kako im to jedino zamjera....Grci su uostalom njezin pojam upravo zato što te prljave igre nisu poznavali. Možda i zato što su "Rimljani ionako sve preuzeli od Grka". Bez obzira na to što uvijek bezuvjetno zagovaramo ono što najviše volimo iz tog ili onog razloga, smatram da nije tako jednostavno doći, preuzeti i imati. To zvuči odviše banalno. Kao ono: To se dogodilo tad i tad. Dogodilo se. I to podrazumijeva neku svima sličnu percepciju koja je, izrečena na taj način, doista neizbježna. Nameće se sama od sebe. Slava Rimljanima, najvećim eklekticima ikad! A možda je vezano i uz maminu "prijetnju" da će me "baciti lavovima i tigrovima" dok sam bila beba. U svakom slučaju, svaka im čast, uspjeli su u mene usaditi strahopoštovanje prema amfitetaru. Divim se arhitekturi ( što potvrđuje i činjenica da za rođendan želim rimsku arenu uz razne druge zanimljive detalje....Playmobil ima novu kolekciju i iskreno me oborio s nogu), ali ne sviđa mi se ono što su kasnije tamo izvodili. Ne sviđa mi se ni to što danas postoje mjesta gdje se slušaju narodnjaci, i jebi ga. I tako po svemu sudeći, za moje ponašanje i izražavanje ima povoda. Naravno da ima. Istovremano je reći da je netko lud, isto kao i reći da vlasnik psa mora biti ozbiljan. Ja sam istovremeno sve skupa, neovisno o tome koliko su te formulacije krive i površne. I luda, i vlasnik psa, i ozbiljna. Ljudi u glavnom ne shvaćaju razliku između "ozbiljan" i "odgovoran". Možda i shvaćaju, ako se potrude razmisliti o onome što govore, ili pak naivno smatraju da je to jedno te isto. A nekima je sve jasno. Takve volim najviše.
Naročite se na:
Objave (Atom)
