Segmenta

Obožavam secirati knjige i bilježiti pojedine dijelove teksta koji mi se posebno sviđaju. Ima nečeg uzvišenog u otkrivanju vlastitih opaski, izrečenih iz ustiju nekog drugog. Koliko je taj doživljaj poseban, toliko je neoriginalna čista kopija, ali ponekad se isplati imitirati. Netko drugi sudi o nama, s više stila. Pod utjecajem Murakamija i nesmirenih misli u proteklih nekoliko dana, navodim:

Uklonite sve što je besmisleno iz nesavršenog života, pa će on izgubiti čak i svoje nesavršenstvo. Verzija moje vlasite varijante sentencije "Maxima virtus vitae est quod imperfecta semper est."

Osoba, koja se lako zaboravlja. Da stupi samo korak unatrag, stopila bi se sa zidom.
Takvih ima i previše. Možda je i to svojevrsna prednost.

Pridržavala se iznimno strogih pravila kad je riječ o hrani. Kao kakav Spartanac utaboren u planinskoj tvrđavi.
Na vlastitu nesreću, i o takvim sam slučajevima prečesto imala priliku slušati.

Nešto kao Božić, ljetni praznici i tek rođeni mali psić u jednom.
I neodoljivo može zvučati presuhoparno.

Još u mladosti počeo sam vuči nevidljivu granicu između sebe i drugih ljudi. S kim god imao posla, zadržavao sam stanovit odmak i budno pazio da mi se druga osoba odviše ne približi. Kod mene nije prolazilo što mi drugi govore. Jedina su mi strast bile knjige i glazba. Kao što vjerojatno pogađate, živio sam samotničkim životim.
Zamjena muškog roda u ženski, i to je to.

Puškinov citat:
On nema želje da se mota
po prašini kronološkoj
da povijest uči sloj po sloj
Možda najbolji opis vlastite nesposobnosti učenja povijesti.

Znala je točno koliko daleko treba ići i kad stati - i u krevetu i izvan njega.
E, pa...Aurea mediocritas.

Dva hipija, koja su sjedila na palubi kraj svojih teških ruksaka, obojica mršavih nogu i kisela izraza.
Podsjeća me na moje još mlađe dane ( izuzev onih nogu).

Broj stanovnika kretao se od 3-6 tisuća, ovisi o godišnjem dobu.
Nunc est ridendum!

Koliko god bili s nekim bliski, nije lako dan za danom provoditi u društvu iste osobe.
Istina nad istinama, premda nisam mizantrop.

U jednom si času optimističan, a već u sljedećem bolno svjestan razdorne činjenice da će sve otići kvragu. I na kraju uvijek ode...
O ovome bi se dalo razmisliti. Lijepo rečeno, ali obično se i vrati ( "od vraga"). Na neki način.

U snovima nema potrebe za razlikom među stvarima. Uopće je nema. Granice ne postoje. Zato se u snovima rijetko događaju sudari. A ako se i dogode, ne bole. Zbilja je drukčija. Zbilja boli.
Dovoljan razlog zašto nije ugodno uvijek biti baš sasvim budan.

Nisu velike stvari koje su smislili drugi, nego sitnice do kojih si došao sam.
Jesu, velike su, ali su one druge još veće. Istovremeno se zapitam nad Sokratovim "znam da ništa ne znam".

Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje i čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek.
Ah.

Ovo je za prvu silu. Morala sam to zapisati i sad mogu zaspati čistog uma i mirne duše. Do sutra ujutro.