Hvata me melankolija, a u takvim sam trenutcima spremna na svašta. Pišem seminar iz bugarske proze, mučim se s Borisom Hristovim, čiji se alter ego deklarira kao operni pjevač, i osjećam se kao u dolini bačenih cipela koja simbolizira međuprostor između dva različita i međusobno odvojena prostora - svijeta luđaka i tzv. normalnih ljudi. Sviđa mi se ta simbolika, ali me guši nemogućnost izlaza. Kao u Grumovoj Gogi ili Dogvillu. Zatvorena između četiri zida, opterećena vremenom koje će me uskoro pregaziti. Treba se upisati u novu akademsku godinu prije putovanja u Grčku. Lijena, razigrana, ležerna, s tisuću drugih primisli...ne mogu. Sjedim i zabavljam se čitajući horoskop koji me okarakterizirao kao emotivno hladnu osobu (da bar). Pišem mailove i radim sve što je u ovom trenutku apsolutno zabranjeno. Koliko mi treba da shvatim - posao, a ne zezancija? Još dan, dva, tri...? Imam tu falingu da se do zadnjeg momenta ne mogu natjerati raditi nešto što ne volim. Nije horoskop ništa zanimljiviji od seminara u kojem se može nasrati sve i svašta (do danas nisam ni znala da bi me nešto slično moglo zaintrigirati), ali ne radi se o ocjeni, pa me utoliko više mami. Plus, otkrila sam nešto vrlo korisno, a to je da ne valja potcjenjivati vrijednost astrologije.
Vremena baš i nema, ali ću se uspješno zavaravati do samog kraja, kao i uvijek. Divim se ljudima koji se tako planski nabrzaka riješe svih obaveza. Pitam se da li im nije pretjerano stalo do onog što najviše vole, ili su stvarno bolesno sposobni da se tome posvete u dubinu, a uz to sa vrata skinu i one manje ugodne stvari. Istina, nisam više štreberica (a bila sam, i to kakva!), što mi nitko ne bi vjerovao, pa valjda ne mogu shvatiti danonoćno sjedenje nad knjigom. Možda bi u tom slučaju i ja stizala sve u pravi čas. Ah. Tko bi znao, navike se mijenjaju i mi u njima. U svakom slučaju, trenutno mi ne bi štetilo malo savjesnosti, pošto imam osjećaj da sam se našla u zamci.
U principu se ne isplati kukati (kukička je kod Maše), vrijeme je da osvijestim svoje mane i počnem uživati u njima...ni manje ni više. Upravo je moj dikobraz s kukičkom zaslužan za to da me ne peče grižnja savjesti. Dok mi drugi razboriti umovi govore 'Ana...počni učit...uči', s njom uvijek potonemo u naše privatno carstvo, i začudo na kraju uvijek sve stignemo. Da, ovo je oda dikobrazu, naime, manje od toga ne zaslužuje. Dva dikobraza sjede s glasom kamele i čekaju... Situacija gori. Party loving animals na pozornici. Dosta je bilo šale, vrijeme je da se mangup pokaže. Premda je sama zamisao Rimljana smiješna...It's been pages. Vrećica s dušom. Rimska ljubavna ironija. Znaš da ništa ne znam! Jaz pripadati tebi kot prašič. Tvoje dobre vrline. Čovjek-ruka. dancing bear...he's just dancing...Bugari u najgorem mogućem smislu. Poznam nekaj malega latinščine in veliko pregreh. S kakšno pravico ima mrtvec rdeče lase? lingvistička rasprava o riti. I do my breast. Od njega postade bedak. Odite vrit i ti i tvoj Horacije. Dobacila si mi kemijsku kao da sam nepismena. Ne suspreži zebru! Ionesco je imao rupu na torbi. Joj...o susjedima sam nešto čula. You made my day in China. We hope you'll like gmail. We do. To je ono što vam ubija uši po glavi. Nemoj me prozaično prekidati! Daj se ubij....mislim, nemoj, al' probaj! Moj stari je imao neke svoje trenutke, pa se nije mogao brinuti o hortenziji. Ja volim ljude koji ne vole reći 'r'. Ponedjeljkom i noću ribolov zabranjen. I'm in the band! Ta korvača se stalno raspadala. He's such a farmer, oh no! Dogodilo se negdje usred unuka. Ars longa, vita longior. Međuknjiževna zajednica. Shame on da hippie! Millet - sentimentalni klipan. Ima dreadove kao da mu rastu iz glave. Kaj ste pa Vi? Koja dobra torba...do idućeg ponedjeljka. Ja hoću onog što hoda. Ispravno, ali nije tako. Izdale su ga trule drvene noge.....
Sigurno je, da se u ludilu nalazi neka vrsta radosti, koju poznaje samo luđak.
