Priča koja slijedi

Knjiga, koju mi je jučer poklonio moj najdraži dikobraz , bez povoda ali s puno ljubavi. Najljepši doček, nakon povratka u Zagreb, koji sam mogla poželjeti. U Zara-vrećici, koja samo što se nije raspala (šta li bi moglo ispasti iz nje da je ostala čitava?), zatekla se i ta knjižica s posvetom, uz sve potrebne bilješke za slovensku prozu. Vrijeme ispitnih rokova se bliži...još tjedan dana, a ja lijena i s dobrim izgovorima da u zadnji tren saznam zašto je Menuet za gitaru 'veliki roman' i po čemu se to vidi, te argumentiram, ako se s tim eventualno ne slažem....sad bi joj ja nasrala i vjerojatno pala. Čemu provokacije, kad ne dozvoljava naše osobno mišljenje? 'Ne, ne, ne...Sad ću ja vama objasniti o čemu je riječ i što je pisac htio reći'. Ona. Zato manje ili više uspješno izbjegavam kolegije koji imaju veze s teorijom književnosti. 'Vi to savršeno shvaćate i znate lijepo pisati, ali doživljavate likove kao žive osobe. Općenito vam ništa ne fali, ali ste malo... kao s Marsa opali'. To sam imala priliku čuti od profesorice koja mi je predavala bugarsku prozu. Znam, opala sam s Marsa, čak sam joj priznala kakve sam to pametnije poslove imala na toj planeti i zašto se nisam pojavljivala na njezinim predavanjima. Lijepo, taktično, sa stilom, a ne kao kad Talijanu u Gardalandu objašnjavaš da ne želiš ući u čamac za dvoje, ako vas ima troje, i da ćeš pričekati na idući, makar ljudi čekali i mrgodno te gledali. 'No way, it's our last drive'. Zbog čega sve čovjek u životu ne ispadne budala. Zar mi nije svejdno gdje sjedim? Drugima nije, ali mudro šute. Kao da idem u rat bez jasne ideologije, ali ipak idem, jer znam da nemam drugog izbora, i da mi je jedini, prisilni cilj poraziti neprijatelja (i da sam pritom muško). 'Napisat ću drugi seminar, znam, ovaj je očajan, sve mi je jasno'. Kriva sam ja, dakle, ne smijem prigovarati. Napišem drugi, malo čopim tu, malo tamo, sve skupa dovedem u neku formu, okanim se vlastitog mišljenja i bar na tren pokušam zaboraviti da sam pročitala knjigu, a ne nečiju tuđu percepciju tog djela. Shvaćanja koja su mi strana i odbijaju me, jer nemaju onu notu koju tražim. Slijedi komentar: 'Seminar Vam je dobar' i sretna sam, jer znam da je više neću morati gledati. Za razliku od većine studenata, koji su naivno sretni jer su se riješili još jednog mukotrpnog seminara (i ja to mogu osjetiti negdje u dubini, ako se baš potrudim), mene muči pitanje, kakva je korist od svega toga. Čemu studij? Tako su nas učili u srednjoj školi...'Kaj je značilno za baročno literaturo?' Besedno cvetličenje...besedno cvetličenje....besedno svetličenje...'Sedi, 5'. Možda je stvar u meni, možda previše očekujem od sebe i ostalih, ali negdje mi nešto govori da sam u pravu i da to tako ne bi trebalo izgledati na fakultetu. Nije na meni da krojim studij, ali to mi ne oduzima pravo na gunđanje. Ajmo hodati slijepi i gluhi svijetom i bit će nam svima lakše!
Tko bi razmišljao o bezbrojnim aspektima jednog novopovijesnog romana, kad može čitati fantastičnu, uvrnutu knjigu nizozemskog pisca Ceesa Nootebooma? Čitati i ježiti se, izgubiti se u vremenu i prostoru, na Marsu. Kako ne obožavati osobu koja uvijek zna prepoznati ono što na neki način pripada mojoj stvarnosti? Netko, tko tako dobro poznaje moje strasti. Doista, naletjela sam na nekolicinu predivnih misli, koje kao da su iščeprkane iz moje podsvijesti, ali ih je za razliku od mene pisac znao oblikovati i prenijeti na papir. Neki opisi na meni ostavljaju doživotne tragove. Knjige, koje mi to pružaju, cijenim iznad svih ostalih. Nakon višesatnog čitanja (knjiga je kratka, 'za progutati' u jednom dahu, ali zahtijeva koncentraciju i prisijava me na onaj fenomen koji obožavam - nemogućnost, da nastavim čitati dalje, a da se po treći put ne vratim na jedni te isti dio). Ponovno dolazim do zaključka da svi zagrizeni klasični filolozi imaju neku sumantu sličnost. Jednostavno i istovremeno nevjerojatno. Treba mi malo vremena da dođem k sebi nakon tog jedinstvenog iskustva. Ne mogu se s lakoćom i bezosjećajnošću prebaciti na posve drukčiji sadžaj.
Beskrajno sam sretna, jer netko zna cijeniti ono što volim i jer moj povratak nekome znači toliko puno.