Menuet za odgađanje

Prisiljena sam pročitati slovenski apsurdni roman Menuet za gitaru od Vitomila Zupana. Nisam pametna kao neki ljudi oko mene, pa takve stvari ostavljam za jesen. Odbrojavam dane i samu sebe tješim da još nije došao trenutak suočavanja s tom zehtjevnom knjižurinom. Ironija je u tome što sam je čitala u drugom srednje i dopala mi se. Tad valjda nisam imala jasnu sliku o tome što čitam i pretpostavljam da mi se sve doimalo nekako 'kul'. Drugo objašnjenje ne postoji, osim ako sam tokom godina otupjela. Možda sam mazohistički uživala u tome da me knjiga iscrpljuje, ali sad, pogotovo ljeti, nemam snage za te fore. Nikako mi ne leži. Borim se s njom i uvijek me vraća na početak. Gubim. Tema je sama po sebi zanimljiva, ali me zato stil guši sa svim svojim novopovijesnim metodama i trikovima. Svaka rečenica boli i tjera me da se kod nje zaustavim i skupim hrabrosti za dalje. Roman ima samo 400 stranica, znači dan ili dva umjerenog čitanja nekog laganog štiva, ali to je varka. Sigurna sam da ih ima barem 1000, ako ne i više. Posuđivala sam je i vraćala, ponovno posuđivala i produživala, i sad ću je izgleda opet morati vratiti te zamoliti prijateljicu da mi je posudi na svoje ime. Sramim se. Kažu da je to djelo važno za slovensku kulturu, tzv.'veliki roman', zato moram biti sigurna u ono što čitam. To zahtijeva maksimalnu koncentraciju, a po sebi sudeći, vidim da još nije došao taj trenutak. Pokušala sam je čitati na raznim mjestima, misleći da će ambijent utjecati na moju psihu. Ništa. Priznajem da se u tako neugodnoj situaciji nisam zatekla već dugo. Sad znam kako je mami koja već deset godina na plažu nosi Prousta i ne miče dalje od početka. Ali Proust je faca, i premda ne odgovara masi (ljudi često zaziru od njegovih dugih rečenica i niza 'nepovezanih' asocijacija), mene oduševljava atmosfera i niz jakih te istovremeno prozračnih opisa. Menueta se gadim i uvenem čim ga uzmem u ruke. Nije apsurd taj koji me muči, nego autorova opsjednutost seksualnošću u doba rata, koja mi je nekako nespojiva s tim teškim razdobljem. Lascivnost u književnosti je jedno, a drugo su ekspresivni opisi seksulanosti tamo gdje im je najmanje mjesto. Zupanov postupak je toliko mučan, da njegovu neotesanost osjećam i tamo gdje je nema. Čitam i čekam. Pročitam i zgadi mi se. Teško je tako nastaviti, iako postoji mogućnost da se na kraju u knjigu zaljubim. Tako je to kod mene. Nekim stvarima treba dati priliku i vrijeme, pa tako i toj knjizi, makar je nekad put do tog saznanja bolan. Imam dosta strpljenja (tako bar kažu), zato ne smijem dopustiti da me neprijatelj porazi. Smatram da si mogu jamrati dok ne bude prekasno. Razmazila sam se literaturom koju sam birala za ljeto i zavidim teti, jer pored mene čita roman o Marcu Polu koji je dobila od mene. Dočepat ću ga se prije ili kasnije, mislim si ja dok je gledam kako čita i uživa. To me uznemiruje, sjetim se Chagallove biografije što me čeka gore u sobi i maknem se istog trena da je ne gledam. Spremam Menuet u ladicu i besramno uzimam Katilininu urotu, rimski krimić, od kojeg mi je ostalo još pedesetak stranica. Dokrajčim ga, opet pokazujući slab karakter, sretna kao malo dijete koje se usprotivilo roditeljima i postiglo svoje.